Ladislav Babić: Oprez, embriji nadiru!
Dating > Ladislav Babić: Oprez, embriji nadiru!
Click here: ※ Ladislav Babić: Oprez, embriji nadiru! ※ ♥ Ladislav Babić: Oprez, embriji nadiru!
Treba spomenuti da negativne reakcije najčešće dolase s desnice, i one su više nego dobrodošle. I Rumunjska razmišlja o promjeni zakona u tom smislu. Od milijuna spermija koji nose pola genetskog materijala, svaki je potencijalno sposoban oploditi jajnu stanicu, pa ipak se nitko ne uzrujava što milijarde njih svakodnevno — svjesnim ili nesvjesnim ejakulacijama — završava u kanalizaciji. Dakako da stid i strah od odbacivanja kako partnerovog, tako i društvenog tjera dosta žena na zatajivanje pravog oca svog djeteta. Ljevica, desnica, različite vjerske konfesije, struka, ali i nezavisni intelektualci, sve do prosječnog građanina imaju svoje mišljenje bazirano bilo na stručnim spoznajama, etičkim uvjerenjima, vjerskim dogmama i ideološkim opredjeljenjima. Prijedlog novog zakona nije nimalo restriktivan prema onima koji ga ne prihvaćaju, za razliku od staroga, koji je postavljao velika ograničenja parovima koji na svaki način žele imati djecu. Potencijalno se od aktuelnog razlikuje po tome što je potonje realno postojeće, dok se ono prvo može ali ne mora ostvariti. Potencijalno, raspad se mogao dogoditi mirnim putem — mi smo odabrali rat.
Posebno su za rezultate rasprave — mada će zakon, s obzirom na ogromnu parlamentarnu većinu vladinih stranaka biti sigurno prihvaćen — zainteresirani neplodni parovi kojih u Hrvatskoj ima oko 18%, ali i zastupnici različitih svjetonazorskih pogleda. Ljevica, desnica, različite vjerske konfesije, struka, ali i nezavisni intelektualci, sve do prosječnog građanina imaju svoje mišljenje bazirano bilo na stručnim spoznajama, etičkim uvjerenjima, vjerskim dogmama i ideološkim opredjeljenjima. Naime, katkad je broj dobivenih embrija u postupku izvantjelesne oplodnje prevelik da bi ih se sve prenijelo u maternicu, pa se zamrzavanjem čuvaju za neke buduće pokušaje. Uspješnost postupka je neovisna o tome kako dugo su embriji bili zamrznuti. Kasnije se naziva plodom ili fetusom. Često se krivo interpretiraju pojedine brojke s obzirom na razlikovanje tzv. Ni jedna evropska država nema tako rigorozna ograničenja poput važećeg hrvatskog zakona. Prijedlog novog zakona nije nimalo restriktivan prema onima koji ga ne prihvaćaju, za razliku od staroga, koji je postavljao velika ograničenja parovima koji na svaki način žele imati djecu. Za detaljno upoznavanje sa problematikom, korisno je posjetiti slijedeću internetsku. Nas će ovdje interesirati neki od najuobičajenijih prigovora nikako ne svi, jer ih je jako mnogo protivnika zamrzavanja embrija pri postupku medicinski potpomognute oplodnje. Protivnici zamrzavanja embrija polaze od stajališta da život nastaje u trenutku začeća, pa ako je tako — a ljudski život za njih je svetinja oko koje baš i nisu previše galamili tokom proteklih ratova, osim ako je pripadao članu vlastita naroda, a i onda više zbog svojih računica negoli humanih stavova — podrazumijeva se da je neljudski postupati sa njime na način kako to predlaže prijedlog novog zakona o MPO. Naime, zamrzavati ga, skladištiti ga, donirati prema potrebi, a nakon uspješno izvršene oplodnje ne znati što učiniti sa preostalih 9-10 embrija novi zakon predviđa njihovo čuvanje tokom 5+5 godina, no ne kaže što kasnije. Spomenuto pitanje možemo preformulirati u jednakovrijedan ali mnogo sugestivniji oblik: Kada nastaje čovjek? Daklem, od davnina se ljudi nisu slagali oko definicije ljudskog bića jer je ono toliko kompleksno da izmiče svakoj definicij čak i danas. Kako li ćemo se onda tek dogovoriti u kojem trenutku nakupina stanica postaje ljudsko biće. Smijemo li tvrditi da oplođena jajna stanica predstavlja čovjeka? Imamo li dva ljudska društva — jedno vanmaterično i drugo smješteno unutar ženskog spolnog sustava? Funkcioniranje ljudskog društva regulirano je određenim zakonima koji propisuju prava i dužnosti pojedinaca uzimajući ih, kad zatreba, u zaštitu. Imaju li i embriji svoja ljudska prava, baš kao i svako ljudsko biće? Naučne spoznaje zaista su dovele do toga da plod — plod, a ne embrij — bude zaštićen. Pobačaj je dozvoljen, po zakonu još iz bivše SFRJ koji je na snazi u većini država nasljednica, do isteka 10 tjedana trudnoće, a nakon toga — sve do 28-og tjedna — moguće ga je izvršiti tek uz dozvolu komisije koja propituje njegovu opravdanost. Tada se naime mozak ploda počine intenzivno razvijati, nervni sistem može već kontrolirati neke tjelesne funkcije, dok je dišni sustav — mada još nedovoljno razvijen — već sposoban za izmjenu plinova. Mogli bismo — po nekoj neformalnoj definiciji — prihvatitit da tada nastaje ljudsko biće, te mu pripadaju određena prava, među ostalim i zaštita njegova života. Po tradicionalnim shvaćanjima, čovjek postaje čovjekom tek prilikom rođenja. Daklem, imamo za sada tri različite tvrdnje o trenutku očovječenja ljudskog bića: 1 trenutak njegova začeća 2 28. Zar nije sve drugo neljudski, negoli prihvatiti kako sam od trenutka intimnog susreta mog spermija sa ženinom jajnom stanicom — ljudsko biće? Možemo li tu, u početku još nepodjeljenu jajnu stanicu a kasnije u obliku od nekoliko desetaka stanica, već tretirati kao čovjeka? Spomenimo samo da oko 25% embrija tijelo žene samo odbacuje prije šestog tjedna razvoja, čak vrlo često i bez da žena primijeti da je došlo do začeća, a još 8 % embrija propada do fetalnog stadija. Na taj način otpada i primjedba kako, zbog toga što liječnici pri postupku izabiru bolje a bacaju lošije embrije odlučujući tako koji će živjeti a koji biti uništeni, milijuni embrija pogibaju bez znanja roditelja — to se prirodnim procesima svakodnevno dešava. Uostalom, može li se jednostanična, dvostanična ili višestanična tvorevina — nešto slično primitivnim organizmima amebi ili papučici — bez obzira na svoj genetski sadržaj koji nosi, smatrati čovjekom? Najviše što smijemo smatrati je da te stanice sadrže potencijal ili mogućnost da se razviju u ljudsko biće. Potencijalno se od aktuelnog razlikuje po tome što je potonje realno postojeće, dok se ono prvo može ali ne mora ostvariti. Potencijalno, Jugoslavija nije trebala propasti — mi smo odabrali suprotno. Potencijalno, raspad se mogao dogoditi mirnim putem — mi smo odabrali rat. Potencijalno, mogli smo upisati bilo koju školu — realno, odabrali smo onu koju smo završili. Potencijalno, mogao sam postati alkoholičar ili narkoman — realno sam u oba slučaja, apstinent. Od milijuna spermija koji nose pola genetskog materijala, svaki je potencijalno sposoban oploditi jajnu stanicu, pa ipak se nitko ne uzrujava što milijarde njih svakodnevno — svjesnim ili nesvjesnim ejakulacijama — završava u kanalizaciji. Vidimo da se mnoge potencijalnosti pretvaraju u ovakvu ili onakvu realnost, upravo ljudskim izborom. Na sličan način, izborom odraslog mislećeg stvora, još neformiranoj nakupini stanica stvaramo uvjete za razvoj u budućeg čovjeka ili mu te uvjete ukidamo, te ona propada. U kontinuumu zbivanja uvijek je potrebno negdje povući granicu, napravitit rez. Taj rez nikada ne pravi neko božanstvo, već čovjek sam. A gdje će ga načiniti ovisi o mnoštvo faktora od kojih je najznačajniji — ali ne i uvijek odlučujući naime, dogmatizmi, mitološko poimanje stvari, vjerska zastranjenost, neobrazovanost i slično, mogu igrati značajnu, pokatkad i bitnu ulogu u tome — stupanj njegove spoznaje. Nikako ne smijemo zaključiti da se rezovi prave proizvoljno, baš kao ni da su oni apsolutni. Sve to ima još veću težinu kad se zna da oni podređuju želju i pravo neplodnih roditelja da imaju djecu, navodnom pravu opstanka nakupine od nekoliko desetaka stanica koje oni smatraju ljudskim bićem. Budućnost embrija pretpostavljaju budućnosti njegovih tvoraca još ih ne možemo zvati roditeljima ograničavajući tako i njihovo pravo izbora. Tu se često pozivaju na liječničku, tzv. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Da ne govorimo o tome kako bi se zakoni humanosti prvenstveno trebali ticati zaista formiranih ljudskih bića i njihovih međusobnih odnosa. Antička pak zakletva spominje samo zabranu davanja abortivnih sredstava trudnicama. Nitko ne može tvrditi da će metode i kriteriji kojih se drže liječnici pri današnjim postupcima MPO ostati isti i u budućnosti. Jedna od čestih primjedbi protivnika zakona o MPO, odnosi se na pravo neplodnih žena bez partnera koje su neplodnost ustanovile u svojim neuspjelim vezama, te odustale od njih na medicinski potpomognuti oplodnju. Ne smijemo apriorno tvrditi da su ona nesretnija ili sretnija od djece koja ih imaju, ali podjednako ne smijemo dovoditi u pitanje njihovo pravo na život u tim okolnostima. S tim u vezi, prisjećam se poruke dr Jovanke Miličević svom novorođenom sinu, pred njeno strijeljanje na Banjici 1941. DNA analizom može se nedvosmisleno utvrditi očinstvo. Od 750 koje su u protekle četiri godine izvršene nad supruzima — na njihov zahtjev — u forenzičkom laboratoriju Genos, 50-tak je potvrdilo svoje sumnje u očinstvo. U čak oko 50000 muškaraca nisu biološki očevi svoje djece, a da o tome ni pojma nemaju. U , testiranja su pokazala da svaki treći, dok u svaki peti muškarac nije biološki otac djeteta koje odgaja. U zemljama regije taj postotak se kreće oko 5%, što je u skladu sa engleskih naučnika koji su došli do zaključka da oko 4% muškaraca u cijeloj populaciji odgaja dijete koje nije biološki povezano sa njim. Prije bi se reklo da, u skladu sa svojim licemjerjem, nastoje takve podatke strpati pod tepih i ne puno talasati oko njih, podjednako kao što lažni, prevladavajući farizejski moral — podržavan najvećma od vjerskih zajednica — sprečava ljude da priznaju kako su, barem tokom dobrog dijela svog života, i bića. Dakako da stid i strah od odbacivanja kako partnerovog, tako i društvenog tjera dosta žena na zatajivanje pravog oca svog djeteta. S jedne strane protivnici MPO prigovaraju zamrzavanju embrija i abortusima, s obzirom da je to uglavnom ista čeljad , pozivajući se na tezu o nastanku života već kod začeća. S druge strane, kad bismo čak usvojili njihov prigovor te radili po njihovim kriterijima, već bi nas iza ugla dočekali s prethodno spominjanim prigovorom. To samo svjedoči o korijenu njihove averzije prema umjetnoj oplodnji; radi se o religijski induciranom stavu da je kreacija čovjeka isključivo božanski pravo, u kojem činu On koristi ljude kao sredstvo. Svako posezanje čovjeka u taj postupak oni naprosto smatraju grijehom kušanja voća s drva spoznaje dobra i zla, uslijed čega je, uostalom, čovjek i istjeran iz Raja. U toj svojoj nesigurnosti i neodlučnosti da u relativističkom svijetu naprave razliku između dobra i zla, oni posežu za apsolutnim kriterijem od prije par tisuća godina, primjenjujući ga u trećem tisućljeću. Pritom ni ne zamjećuju paradoks vlastite ukomponiranosti u suvremenost sa posljedicama koje bi odbijanje konzumacije sa spomenutog drveta odbijanje spoznaje, traženja istine, znanosti, ljudskog prosuđivanja imalo na vlastitu egzistenciju. Njih jednostavno ne bi ni bilo, odnosno — bitisali bi u nekom sasvim drukčijem svijetu od postojećega. Ipak, njihova primjedba ima zaista realnu težinu, ali sa sasvim drugog aspekta. Aspekta prevladavajuće ljudske prirode i morala. Danas u svijetu živi oko 4 milijuna djece rođene izvantjelenom oplodnjom, od čega u Hrvatskoj oko 20000. Prva osoba rođena na taj način od strane roditelja Lesley and John Brown-a je Engleskinja , danas stara već 34 godine. Prebacimo se malo misaono iz Engleske u bilo koju zemlju ove regije, recimo Hrvatsku. Mislim da bi bila iluzija očekivati takvo što. No, u svakom slučaju, s time bi se morala nositi djeca uz našu pomoć, podjednako kao što se mi moramo nositi sa homofobnim, fašistoidnim, nacionalističkim, šovinističkim, a nerijetko i rasističkim ispadima prevelikog broja pojedinaca. Prigovara se često i mogućnosti koju novi zakon predviđa doniranja neupotrebljenih embrija kako bi se omogućilo drugim neplodnim parovima da imaju djecu. Govori se o trgovini embrijima iako je poklanjanje humanistički čin. Ovaj prigovor možemo promatrati u kontekstu prethodnog razmatranja i poruke doktorice Miličević. No, prigovaratelji idu i dalje te osuđuju i donaciju sperme u svrhu umjetne oplodnje. Također, kažu oni, postojala bi vjerojatnost različita od nulte da jednog dana otac-donator i dijete ostvare incestuozni odnos u principu, to se može izbjeći vođenjem registra donatora i objelodanjenjem njegova identitea punoljetnom djetetu, no — ne stupa li sve veći broj djece u spolne odnose i prije svoje 18-te godine? Nedavno je omanski sultan Quaboos bin Said al Said, sa sa svojih 20-tak žena i konkubina, Dubrovnik. Jesu li se svi ti moralizatori i dušobrižnici raspjevali oko toga koliko djece ima dotični vladar sa svim tim ljubavnicama, ili su do nebesa blagoglagoljili o veličini njegove jahte, te ogromnim napojnicama koje je udjelio konobarima i lokalnim političarima? Zaista, licemjerje je prijetvorno do neprepoznatljivosti. Danas tu činjenicu ističemo kao egzotiku, dok potomci potomaka njegovih kćeri i sinova žive punovrijedni život širom planete, ničim se ne razlikujući od svojih suvremenika — ni biološki, ni psihološki. Kritiku na mogućnost incesta pak možemo sagledati u slijedećem svijetlu: u nekim evropskim zemljama incest je! Ukoliko su punoljetni srodnici na spolni odnos pristali uz obostranu privolu, u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu nisu podložni kaznenom procesuiranju. I Rumunjska razmišlja o promjeni zakona u tom smislu. Sa čisto preventivne strane — glede malformacija ploda incestuoznog odnosa — uz današnje metode zaštite i genske pretrage embrija u ranoj fazi svog razvoja kad su još podložni abortiranju, otpali bi prigovori prošlosti koji i iz spomenutog razloga nisu dozvoljavali incest. Ima još mnogo prigovora novom zakonu o MPO no, prostor nam ne dozvoljava baviti se njima. Treba spomenuti da negativne reakcije najčešće dolase s desnice, i one su više nego dobrodošle. Naime, omogućuju racionalno sagledati moguće posljedice predloženog zakona i stoga preventivno odgovoriti na njih, bilo izmjenama, bilo ukidanjem pojedinih članova, bilo racionalnim kontraargumentiranjem. Živimo u eri senzacionalnih znanstvenih prodora koji nemaju puno praktičnog smisla ako ih ne implementiramo u svakodnevicu. Jasno je da to ne treba raditi na prečac, bezglavo srljati bez promišljanja mogućih posljedica. No, jednako tako je posve kontraproduktivno ušančiti se iza nedokazanih — a često i nedokazivih — tvrdnji, dva i više tisućljeća starih tekstova koji uopće ne korespondiraju sa suvremenošću. U intelektualnom pogledu, dakako.
Last updated
